ivahanzen
07.01.2010., četvrtak
16. post: Avatar
 Napokon smo dočekali Avatar, novo remek djelo tvorca Titanika, Jamesa Camerona. Za svoj najambiciozniji i najskuplji film u karijeri,Cameron je napisao scenarij još 1994., ali ga tada nije mogao snimiti jer tehnologija kompjuterske animacije korištena u filmu, u kojoj se okoliš i likovi pretvaraju u fotorealistične trodimenzionalne prikaze, tada još nije bila dovoljno razvijena. U filmu u kojem glavne uloge tumače Sam Worthington, Zoe Saldańa, Sigourney Weaver, Michelle Rodriguez i Stephen Lang , radnja se odvija 2154. godine na planetu Pandori, na koji Amerikanaci šalju privatnu vojsku da istrijebiti stanovnike planeta, zvane Na'vi, ne bi li se dočepali rude koja se na Zemlji prodaje u bescijenje. Avatar, koji na sanskrtu znači "silazak" ili inkarnaciju božanskog bića na Zemlju u obliku životinje, čovjeka ili nekog drugog bića, u filmu se odnosi na novo tijelo u kojem čovjek može preživjeti boravak na ovom dalekom planetu, tijelo vanzemaljskog izgleda, ali kojeg pokreće ljudski um. Pa tako Jake Sully (Sam Worthington) bivši marinac prikovan za invalidska kolica biva ponovno rođen u svom avataru, u kojem može hodati te je poslan da se upozna s Na'vi narodom od kojeg bi mogao dobiti korisne informacije za ovu američku misiju. Međutim, zaljubljuje se u prekrasan planet Pandoru i Neytiri (Zoe Saldana) koja ga upoznaje s njim. Jake se na kraju nalazi rastrgan između naredbi koje mora poštivati kao američki vojnik i odanosti vanzemaljkom narodu koji je prigrlio kao svoj. Priča neodoljivo podsjeća na sadašnju politički situaciju u Iraku ili ako ćemo još dalje u povijest,pokoravanje Indijanaca od strane Europljana. Ta pohlepna čovjekova priroda i neprezanje pred ničim da bi došao do još novca i moći te ignoriranje pravih društvenih vrijednosti koje njeguju domorodci, a koje zapadni čovjek smatra primitivnima, jako je dobro prikazana u filmu. Sve u svemu osim par sladunjavih scena i "ja sam hrabri Amerikanac" scena od kojih se povraća, film je savršen.  Obavezno gledati!!3D naočale za potpun doživljaj   |
15. post: odlazak na izbore
|
Odakle početi. Od slabog odaziva na izbore, nikakve lepeze izbornih kandidata, njihovih antikorupcijskih kampanja (a svaki ima putra na glavi) koje se svode na međusobno optuživanje, a ne promicanje nekakvog konkretnog programa ili općenito katastrofalne situacije u zemlji u kojoj pola vlade prijeti zatvor,a korupcija je sasvim normalna stvar. Plus i ta financijska kriza... Ajme, ta politika koja depresija, glupost i dosada. Usprkos takvim osjećajima otišla sam na to glupo biračko mjesto s namjerom da poništim listić tako da niti jedan šugavi kandidat ne dobije moj glas. Ulazim u dvoranu da glasam, a tata mi se šapće ( a sve se čuje) „Iva za Josipovića, jesi čula!“ Sjela sam i rekla si:“Ma kvragu sve je bolje od Bandića“ i zaokružila broj 3. Ali koji izbor zapravo imam ja i svi mi. Izbor između pravnika, sveučilišnog profesora, skladatelja i autora znanstvenih i stručnih pravnih radova, ali potpuno nekarizmatične i sterilne osobe (a Hrvati ful padaju na karizmu) i klauna Bandića koji nas zabavlja svojim gafovima i to od 2002. Sve je počelo neuspješnoim pokušajem podmićivanja policajca koji ga je uhvatio kako vozi pod utjecajem alkohola, a nastavilo se situacijom u kojoj je prouzrokovao prometnu nezgodu pod utjecajem alkohola. Naime, Bandić je svojim vozilom Range Roverom udario u drugi automobil te je bježao pred policijom. Policajac koji je vodio zapisnik uskoro je ostao bez posla. 2007. Bandić je pak pod istragom USKOK-a zbog nekoliko poslova koje je sklopio kao gradonačelnik Zagreba, od kojih je najviše medijske pažnje privukla razmjena zemljišta na razkrižju Maksimirke ulice i Avenije Gojka Šuška za zemljište u Sesvetskom Kraljevcu. Ima toga još, ali glavni problem nije u tome što je Bandić napravio ili nije napravio već u tome da se većina Hrvata može poistovjetiti s njim. Stoga, Bože nam pomozi, 10. siječnja na drugom krugu izbora jer ja fakat ne želim živjeti u zemlji u kojoj je Bandić predsjednik, Mamić gradonačelnik Zagreba, a Kerum gradonačelnik Splita. |
03.01.2010., nedjelja
14. post: cajka
|
Ludnica, Pasha, Diamond, Lampaši, Casablanca Cabare, Nec… samo su neka od imena mnogobrojnih narodnjačkih klubova u ovom gradu. Klubovi u kojima se puštaju narodnjaci iliti turbo folk niču kao gljive poslije kiše. Kako i neće kada 70% hrvatske mladeži sluša upravo turbo folk. Ovaj pravac toliko je svet da su čak i na Božić,možda najvažniji katolički blagdan, narodnjački klubovi puni, a naši najpoznatiji nogometaši (od kojih su neki nastrojeni poprilično obiteljsko/katoličko hrvatski) bježe iz karantena samo da bi otišli na koncert svog omiljenog folk izvođača. Iako turbofolk nije fenomen samo u zemljama bivše Jugoslavije može se reći da je ovaj glazbeni stil nastao u Srbiji u ranim 90-ima. Autentična srpska pop muzika ili kako bi neki rekli, najpoznatiji srpski brend, nastao je postepenim ubacivanjem elektronskog zvuka i popularnih zapadnih ritmova, kao što su rock, disko, rap i/ili dance u matricu „novokomponirane narodne muzike“ Naziv turbofolk smislio je crnogorski pjevač Rambo Amadeus, a Rambo kaže "Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbo folk je gorenje naroda. Turbo folk nije glazba. Turbo folk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo folk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbo folk, ja sam mu dao ime." Fenomen turbofolka u Hrvatskoj je počeo već ranih 90-ih godina, nakon relativnog smirivanja ratne situacije. Poznata je i priča da su se za vrijeme najžeščih srpskih bombardiranja Sarajeva, na tržnicama prodavale piratske kazete srpskih turbofolk zvijezda tako da ne čudi ista pomama za ovim „zabranjenim voćem“ i u Hrvatskoj, ali mene osobno jako čudi da jedna 90% katolička zemlja ima 70% mladih koji slušaju takvu glazbu? Osjećate nerazmjer? tina ivanovic, cajka u Diamondu   neka cajka pjeva u Ludnici  cajka moda  sto kažu oni koji slušaju cajku |
21.12.2009., ponedjeljak
13. post: Muzej suvremene umjetnosti
|
Novi muzej suvremene umjetnosti napokon je otvoren i to kojim čudom baš u vrijeme predsjedničke kampanje. Moderno arhitektonsko rješenje, arhitekta Igora Franića na križanju Avenije Većeslava Holjevca i Avenije Dubrovnik, zauzima ukupnu površinu od oko 14 600 četvornih metara. Osim prostora za stalni postav i prostora za povremene izložbe, u muzeju se nalaze i multimedijalna dvorana, pedagoška dvorana, knjižnica, muzejski dućan s knjižarom, kafić i restoran te apartmani za umjetnike i kustose, a za izlaganje je predviđen i prostor na krovu zgrade. Jako mi se sviđa ideja besplatnih stručnih vodstava koja će biti osigurana svakoga dana u 12 i 18 sati, te četvrtkom u 15, 18 i 21 sat, u trajanju od 45 minuta kao i ulaznica od 15 kuna za studente, što zaista nije previše. Iako sam se umalo prepala kad sam odjednom čula ženski glas kako najavljuje u koliko sati će kustosica voditi prisutne, sviđa mi se ta moderna ideja. Osim tog modernog dostignuća, sviđaju mi se i video projekcije posvuda, video mapa ili kako bih to nazvala, screen s vanjske strane muzeja na kojem se prikazuju snimke neke vrste predstave ili performansa, a koje izgledaju jako realno te tobogan, instalacija Carstena Höllera na sjevernoj fasadi muzeja, s kojim se može spustiti s trećeg kata. Odlično je i što muzej ne će biti samo mjesto za izložbe već i mjesto na kojem će se održavati performansi, projekcije filmova i predavanja. Raj za svakog kulturnjaka u kulturnjakušu, rekla bih. Mislim da je ovo zaista trebalo Novom Zagrebu, ali i Zagrebu općenito. Definitivno će podići zanimanje za Novi Zagreb, a sam grad se može ponositi ovakvim suvremenim zdanjem. lijeva fotka, MSU, desna fotka, Hollerov tobogan, u kojem se prezabavno spuštati, probala    ovaj hodnik sam morala slikati, preslatki hodnik sa slikama...   lude instalacije   posvuda video screen- ovi   brutalno,ali realno, lijevu fotku "Mete" nije potrebno komentirati, a desna prikazuje djelo Jana Fabrea, lutka je napravljena po liku samog umjetnika koji pljuge na svoj grob, odnosno svoj rad   kad smo kod brutalnog, lijeva fotka pokazuje djelo naše kontroverzne umjetnice Vlaste Delmar, a desna je meni za dušu, moju kontroverznu i slobodnu dušu   skulpture prikazuju prava lica žena iz autonomne ženske kuće, uz svaku je i kraća biografija   ovdje mi se jednostavno svidjela igra zrcalom...   što misli Sonja, kao studentica povijesti umjetnosti o ovoj inicijativi |
14.12.2009., ponedjeljak
12. post: 7. Human Rights Film Festival
|
Tek koji mjesec od Zagreb Film Festivala u grad je stigla nova porcija dobrih filmova. Sedmi po redu Human RIghts Film Festival održavao se od 7. do 13. 12. u kinu Europa u Zagrebu te od 8. do 12. 12. u Art- kinu Croatia u Rijeci. Osim u raznovrsnim igranim i dokumentarnim filmovima na temu ljudskih prava, posjetitelji su mogli uživati i u predavanjima, diskusijama, izložbom o borbi za gradski prostor te off programu koji se sastojao od odličnih dj setova. Sve ovo bilo je dostupno za samo 0 kuna tako da me osobno čudi što odaziv nije bio veći, pogotovo ako se uzme da je zadnjih para godina bilo koje filmsko događanje za svakog kulturnjaka it događaj godine. No to ne umanjuje kvalitetu ovog festivala koji se već sad daleko dogurao od projekcija u klubu Močvara. Što se tiče filmova, osobno mi se najviše svidio „Grad od granica“ (City of Boarders). Film Amerikanke korejskog podrijetla, Yun Suh govori o gej zajednici u Jeruzalemu koja se okuplja oko jedinog gej bara u Jeruzalemu, Shushana, ali govori i o puno većem tabuu, o ljubavnim odnosima između Izraelaca i Palestinaca, pripadnika gej populacije u ovom slučaju. Tako se film dotiče i izraelsko palestinskih sukoba. Kroz priče vlasnika Shushana Sa'ara, prvog drag queena (transvestita) Boodya, partnerica Samire koja je Palestinka i Ravit koja je Izraelka te Adama homoseksualca koji samo želi živjeti svoj život sa svojim budućim mužem, ispričan je ovaj vrlo objektivan film. Ovo je film bez stereotipa i gnjeva, film koji govori o maloj oazi mira u Jeruzalemu, gradu podijeljenom zidovima. Zidovi razdvajaju ortodoksan dio grada od neortodoksnog u kojem se primjerice održava gej pride, Palestince od Izraelaca, gej od hetero. Ipak u njemu postoje ljudi koji naizgled fizički i religijski različiti, teže osjećaju pripadnosti i zajedništva. U jednom trenutku u filmu, kada Adamov pas prijeđe ispod ograde na palestinski dio zemlje, Adam kaže: „Evo psi ne poznaju granice.“ Predobra poanta! Šteta što ne učimo od životinja. plakat i program HRFF- a  kino Europa u kojem se održavao festival   gledalište kina Europa  o gej populaciji u Hrvata |
07.12.2009., ponedjeljak
11. post: razgovor sa sanjicom
|
Ipak, aktivisti i zagovornici skvotiranja branit će se činjenicom da je „RAST BROJA BESKUĆNIKA ILI LJUDIKOJI ŽIVE U LOŠIM UVJETIMA PROPORCIONALAN RASTU BROJA NEISKORIŠTENIH I PRAZNIH PROSTORA. NAŽALOST U SVIJETU KAPITALIZMA U KOJEM ŽIVIMO "SVETO" PRAVO PRIVATNOG VLASNIŠTVA UVELIKE NADILAZI PRAVO COVJEKA ZA ODGOVARAJUĆIM DOMOM.“ O skvoterskom načinu života sam popričala sa Sanjom, jednom od 14 skvotera koji žive u skvotu i članicom već spomenute udruge Attack. Sanja je prošla sve moguće skvotove od onih u Italiji, gdje je 80-ih bila vrlo jaka scena do Španjolske, Švicarske, Njemačke…već 10 godina živi u zajednici. Jedna od prvih zajednica u kojima je živjela bila je hippie kuća na Trešnjevci. Princip je bio da su ona i još neki stanari živjeli u potkrovlju, za koji su i plaćali najam, a ostali ljudi su živjeli u kombijima parkiranim u dvorištu ispred kuće. Uzdržavala se tako da je žonglirala na cesti. Tada je s 18 godina, mislila da može srušiti kapitalistički sistem. Kao mladi panker ne težiš velikoj kući, autu i menadžerskoj poziciji na poslu, kaže Sanja. Danas se i dalje bori sa sistemom, ali na malo drugačiji način. Ipak, vjeruje da će do kraja života živjeti na slično jer se ne može zamisliti da živi u stanu u nekom zagrebačkom kvartu, odlazi svaki dan na posao, radi od 9 do 5 i onda natrag doma mužu i djeci. Uostalom tko kaže da svaka obitelj mora tako funkcionirati. Prijatelji koje je stekla dok je živjela u hippie kući, mladić i djevojka su odlučili osnovati obitelj u skvotu. Danas imaju sina od 8 godina i žive s njim u zajednici u eko skvotu. Sanja se priklonila više urbanoj struji skvotera koja živi i djeluje u gradovima. Trenutačno radi u jednoj nevladinoj udruzi koja se bavi pomoći ženama te sudjeluje u programu psihološke i pravne pomoći prostitutkama. I opet se vraćam na pitanje zašto? Jednostavno zato što je to način života, rekla bi Sanja. sanja  što je skvotiranje, sanjinim riječima... |
10. post: Medika
|
Hrvatska, odnosno Zagreb nije iznimka pa tako i mi imamo svoje skvotere. U samom centru grada, u Pierottijevoj 11, nedaleko od totalne suprotnosti skvoterskom načinu života, glamuroznog hotela Westin, smjestio se skvot Medika. Bivša tvornica lijekova Medika zauzeta je 2007. godine, a skvot je legaliziran 2009. Naime, skvotovi nisu nužno ilegalni. Neke prostore odnosno skvotove, čak kupi grad ili bilo tko drugi te ih se legalizira kako ti prostori ne bi propali. Što se tiče Medike, skvoteri imaju dogovor s gradom prema kojem su dužni plaćati najam i režije. Grad im stoga bez problema dopušta da djeluju. Skvotiranje je započela nevladina udruga Attacka, nestranačka, neprofitna, volonterska udruga građana koja stvara i širi kulturnu i političku alternativu te alternativnu ekonomiju, koje vode slobodnom društvu. To je zapravo bit i skvoterskog načina života. Osim Attacka u skvotu sada djeluju 20- ak udruga, kolektiva i slobodnih umjetnika/ca. Zgrada bivše tvornice pruža dvorane za predstave,cirkusku umjetnost, izložbe, koncerte, atelijere i ostale oblike audiovizualnog izražavanja ovih umjetnika. No, Medika je i prostor za život, dom deset mladića i četiri djevojke u dobi od 18 do 30 godina koji su odlučili živjeti na malo drugačiji način. Zašto? Ivek, jedan od skvotera, mi je to vrlo jednostavno objasnio: „Što je tako loše u tome da živiš sa svojim prijateljima?“ Neki će pak reći da to nije život. Kad imaš 18-20 godina, starci te financiraju, ti studiraš i briješ na punk, ok je ležati na starim madracima, prat se hladnom vodom (ako je ima!), jest idiotarije (tipa ostaci povrća s placa) i družit se s politički kontrakulturalno osviještenim individuama. Gdje je istina? Osobno sviđa mi se ideja protivljenja sistemu, ali osobno ne bih išla toliko daleko, ne zbog komocije već čisto zato jer mi se čini nerealno živjeti u staroj napuštenoj kući kad se jednako mogu protiviti sistemu živeći u stanu. dio Medike za širu masu, kad dođu ljudi, umjesto udobnog kauča i ostalog smeća postavi se šank gdje nakon skakanja na koncertu dodete po osvježavajuće piće, najčešće pivu (ne razvodnjenju, vrlo bitno)  udobne fotelje po svuda  stare fotelje i bicikli!! posvuda, ekološki osvješteni skvoteri posvuda idu s biciklima, zapravo skvot je toliko velik da se i u njemu možete voziti s bicklima iz jedne prostorije u drugu (ne znam zašto mi je to bio toliki gušt ) |
9. post: skvotiranje
03.12.2009., četvrtak
8. post: samo kratak postić sa super vicom
|
Ako se nekom čini da sam prenabrijana oko ove teme evo i post sa super vicom, samo što ovo nije vic iako zvuči kao vic i zaista se dogodilo tako da lets all take a moment i zamislimo se malo o mnogočemu. Počnimo od toga tko nas odgaja i za kakvo društvo, po kojoj cijeni. Kada je jedna studentica na nastavi rekla da je uzdržavaju baka i djed sa 2000 kuna, te da neki radnici u salonitu rade za 500 kuna, profesor je odbrusio „ Što mene briga za to, pa ne može svatko studirati,jeste li normalni?“ Nakon toga je između ostalog dodao: "Moja plaća iznosi 14 200 kuna i ona ne udovoljava svim potrebama mog životnog stila“   |
7. post: blokada 2. dio iliti humanistički dio i dvije, tri od Gramscia
Mrzim indiferentne", kaže Antonio Gramsci, talijanski pisac, političar i teoretičar politike. Gramsci je bio igrom slučaja i osnivač i nekadašnji lider Komunističke partije Italije te je kao takav bio zatvorenik Mussolinijevog fašističkog režima. Prljava crvena komunjara neki bi rekli, baš kao i blokatori s dreadlocksima. Ne mogu vjerovati da se u ovoj zemlji sve mora povezivati s političkom opcijom. Sve je povezano s ratom. Svi naši filmovi, glazba, pritom mislim na Tompsona i Škoru, apsolutno sve mora biti opterećeno ratom i preferiranjem političkih opcija. Čiji je dida bio partizan, a čiji ustaša? Ma zaboli me. Ovo društvo je toliko trulo i prodano da mi se gadi. Svima je odvratno loše, a nitko ne želi ništa učiniti. Onda se studenti pobune i masa ih popljuje. Ljudi ne shvaćaju da blokada nema veze s političkim opcijama. Ne shvaćaju da je izvan svake pameti davati novce za arene i stadione, umjesto za obrazovanje. Nije teško dati za tzv. Bandićeve nove tramvaje, ali je teško dati za obrazovanje djece koja će ih jedan dan možda izvesti iz ove odvratne ekonomske i političke situacije. I ne radi se tu o vječnim studentima koji su lijeni jer bolonja ionako ograničava „vječno“ studiranje. Konačno ljudi ne shvaćaju, a tu spadaju i nekolegijalni kolege među kojima su i oni koji su besplatno upisali diplomski studij zahvaljujući proljetnim blokadama, a ti isti su sada protiv besplatnog obrazovanja i govore o nekom kriteriju uspješnosti, da blokada nije samo za one koje blokiraju već za sve. Ali ljudi ignoriraju i zabijaju glavu u pijesak .“Mrzim indiferentne. Indiferentnost je bezvoljnost, parazitizam, kukavičluk; to nije život. Ono što se zbiva ne zbiva se zato, jer neki žele da to bude, koliko zato što ogromna masa ljudi odustaje od posjedovanja vlastite volje, prepušta drugima da rade…“ „ Mrzim indiferentne jer me smeta njihovo cmizdrenje uvijek tobože nevinih žrtava“, a to je upravo ono što čitava hrvatska javnost čini.  jedan od transparenata na filozofskom fakultetu  studenti na filozofskom su jako dobro organizirani,osim bloga slobodnifilozofski.blog.hr koji savršeno uređuju, svaki dan izdaju i skripte u kojima možete naći korisne informacije kao što su izvještaji s plenuma i ostali podaci koji govore o napretku i blokade  na filozofskom, u svakom trenu možete doći do info pulta za kojim i oko kojeg su uvijek studenti puni informacija i odgovora na vaša pitanja o blokadi |
View My Stats